Hasan Nuhanović: Napad srpske vojske na Žepu
Dana 04. juna 1992. srpska vojska, JNA, ili kako se već tada zvala, je napala rejon Žepe. Kolona je stigla iz pravca Han Pijeska preko sela Stoborani. U koloni su se nalazila 42 vozila, sa 350 vojnika, uljučujući dva tenka i dva transportera. Do borbe je došlo na lokaciji Luke-Borak na pravcu prema Žepi.
Kolona je zaustavljena u kanjonu Budičin Potok sa značajnim gubicima na srpskoj strani. Zarobljena su 32 srpska vojnika koji će sljedeci dan biti pušteni, kao i jos 13 srpskih vojnika na koti Zlovrh koji su pušteni isti dan. Ja sam dio ove situacije opisao u svojoj knjizi Zbijeg jer sam se našao u zbijegu sa roditeljima, bratom i stotinama seljana pod granatama i unakrsnoj vatri kad smo iz sela pobjegli u šumu.
Medjutim, razlog zbog kojeg pišem ovaj post je malo poznata istorijska činjenica da je puno jača srpska vojna formacija stigla u taj rejon sljedećeg dana 05.06.1992.
U toj formaciji bilo desetak tenkova, desetak transportera i vjerovatno hiljadu vojnika koji su se, za razliku od prethodnog dana kada je srpska vojska krenula u koloni, rasporedili u strijelce.
U selu Stoborani, koje je skoro cijelo do temelja uništeno toga 05.06.1992., ubijeno je 11 civila, žena i djece. Za taj zločin do danas niko nije odgovarao.
Zapaljeno je i selo Godjenje, selo Brložnik i selo Luke.
Toga dana je poginuo i jedan broj branilaca iz ovih sela i sireg rejona Žepe.
Razlog zbog kojega ovo pišem je i taj da je taj dan 05.06.1992. u Sarajevu obilježen uz radovanje jer su poslednje snage JNA/Srpske vojske napustile Sarajevo – što se vidi na priloženim snimcima. Toga dana Žepa i sva bošnjacka sela oko Žepe su mogla pasti da nije bilo hrabrih branitelja Žepe.
Ono što mi je donedavno bilo nepoznato je da li su ove snage JNA/Srpske vojske izašavši iz Sarajeva otišle pravo na Žepu. Sa obzirom na broj snaga, oklopnjaka koji su toga 05.06.1992 pristigli u pomoc poraženoj koloni JNA/Srpske vojske od prethodnog dana 04.06.1992., ljudi su vjerovali svih ovih godina da su to bile upravo te snage.
Onda sam neki dan pričao sa učesnikom i svjedokom ovih dogadjaja R.Č. koji kaže da je nekada saznao da je jedan od uslova povlačenja JNA/Srpske vojske iz Sarajeva 05.06.1992. bio da oni nakon što izadju iz Sarajeva izvuku ostatke vojne kolone koja je razbijena kod Žepe. Dakle, upravo su te srpske snage koje su napustile Sarajevo 05.06.1992. bile one iste koje su se toga istoga dana priključile napadu na Žepu.
Ovo je vrlo vazna istorijska činjenica koju treba zabiljeziti – a ne bih dalje pojašnjavao zašto.
Da ne bih bio, eventualno, pogrešno shvaćen, moram reci da smatra da Sarajevo nije ni imalo neki drugi izbor u tom momentu – ali je važno da ova činjenica bude zapamćena u istoriji: gdje je otišla srpska vojska iz Sarajeva 05.06.1992.
Dole dalje, na kraju teksta, su linkovi na video snimke povlačenja JNA/srpske vojske iz Sarajeva, a u sljedećim redovima dajem izjavu jednog od vojnika Srpske vojske koji je bio u koloni koja je razbijena 04. i 05. juna 1992. godine. Izjavu mi je poslao S.Š. a kako je to nje došao objaviću kada mi on to otkrije (dogovorili smo se naći na kafi ovih dana):
“Jovica Goreta priča kako su herojski poginuli Niko Kostvović i Mišo Cicović na Žepi – Došli smo do Han Dervente. Tu su nam se priključile još dvije jedinice. Pošli smo sa pjesmom. U smrt. Možda je ovo dosadno, ali ja se svakog momenta sjećam. Meni je sve važno. Sedam sati tog užasnog petog juna. Jelovci, srpsko selo koje se graniči sa žepskim područjem. Tamo dalje nema ništa srpsko. Skinuli smo cerade sa kamiona i popeli se na njih. Svi. Kolona je krenula. Tri stotine dvadeset boraca pošlo je na kamionima u borbu. Kao na cigansku svadbu. Takvo je naređenje. Prolazimo kroz dva muslimanska sela, ispred kojih smo motorkama sjekli barikade oko sata vremena. Da li se neko od nas sjetio da tuda ne možemo proći mirnim putem, ne znam. Slušali smo komandanta koji je opet imao svoje pretpostavljene.
(Plan za Žepu napravio je general Manojle Milovanović-N.J). Došli smo u taj jebeni klanac. Iz okolnih kuća Muslimani su bježali u šumu. Veza sa početka kolone javlja da je most neprohodan.
U tih deset minuta dok je most popravljen počelo je puškaranje. Tada smo imali i prvog ranjenika.
Major Šuka naređuje da idemo dalje. Da sve palimo i ubijamo. Oni su prvi zapucali. Prelazimo most. Ljudi trče pored kamiona, pucaju. Ne vidimo u koga pucamo. Imaju Muslimani rovove, pripremili se. Znali su da ćemo doći. Jer smo bili izdani. Poslani u zamku, u smrt.
Došli smo i do te proklete čistine gdje je pedesetak ljudi izginulo. Svi trčimo pored kamiona. Ja, sto i sedam žive vage težak, sa svojim “brnjom” od dvanaest kila, trčim. Nestade mi municije. Popeh se na kamion i uzeh redenik.
Onda me Turkešinja pogodi u leđa. Jeza, hladan znoj. Još ne umirem, ali gadan osećaj imam da ću uskoro. Tada je nastao pakao.
Kolona je zaustavljena. Pljuštalo je na sve strane. Moji prijatelji su padali i padali. Umirali, ječali, krvarili. Prijatelji su ginuli. Desimir Bojović ranjen u nogu leži pored mene na kamionu. Iza nas, na kamionu, Kolar i Tomić. Kamioni stoje. Naš je pogođen u bateriju ne i može dalje. Smeta ostatku kolone.
Jebeni klanac je u obliku slova V, a mi smo u dnu. Odozgo, sa obe strane klanca, tuku po nama. Paljba iz četiri stotine pušaka. Smrt. Miris krvi . Smrdi.
Kamion smeta, stoji nasred puta, a mi na njemu. Ovi naši iza hoće da ga gurnu u provaliju. I nas u njemu. Uhvatila me panika.
Psujem, kukam, majku dozivam. I dalje nas guraju. Sreća, muslimani pogodiše i u kamion iza nas. Ljudi, naši ljudi, Srbi i dalje ginu.
Opet mene. Opet mene pogodi. Prošao metak kroz stranicu od kamiona. Bojoviću kroz nogu, meni kroz nogu i izašao kroz drugu stranicu. Valjda ona jebena mauzerka, koju sam kasnije vidio kad sam se predo.
Kolar, koji je iza mene, hoće da iskače i da mene ponese. Jedva ga ubijedih da sa mnom nema nikakve šanse. Iskoči sam. Iznad nas kiša od metaka dok je iskakao. Tomić iskoči za njim. Ostadosmo Bojović i ja.
Oko kamiona ginu moji prijatelji sa kojima sam kao mali klikera igrao. Odlučih onako ranjen da iskočim, pa šta bude.
Desko hoće za mnom. Padoh na zemlju kao vreća. Odvukao sam se do kamiona gdje su se svi okupili. Nas četrdesetak. Dođe i Bojović.
Jedni ranjeni, drugi preplašeni. Mrtvi oko nas. Krv do koljena. Oko nas pljušte meci. Pucamo.
Lale Veselinović i još jedan borac krkljaju pored mene. Umirali su šest sati. Zar je iko zaslužio da tako umre? Mozak, krv, crijeva.
Pred očima i danas krv. Pao prvi mrak. Okruženi smo.
Neko kaže da se predamo. Došli su nam na desetak metara. Naša sreća nemaju bombe. Zdravko Pavlović, naš komandant, teško ranjen, baci bombu pod sebe. Pored njega mu leži mrtav brat blizanac već dva sata. Uzeh bombu i izvukoh osigurač. Hoću da se ubijem.
U trenutku vidjeh, naši se predaju a Muslimani ih ne ubijaju, iako su blizu. Bacih bombu u potok. Ona puče. Prestade puškaranje.
Uhvatiše nas žive. Niko ne razmišlja hoće li nas mučiti. Živi smo. Ima nade.
Vodili su nas kroz blato do škole u Gođenjima. Nikog ne tuku, previše nas ranjenika. Nas dvadeset devet.
Svu noć su se čuli rafali. Prođe i taj dan. Strašan, avetinjski.
Druga noć i opet pucnjava. Skontali smo da nam je stigla pomoć. Svu noć borbe. Napokon svanu.
Oko pola sedam dođe naš tenk iznad škole u Gođenjima i poče tući po selu. Opali granata i u školu u kojoj smo mi bili zatovreni. Geleri nas nagrdiše. Pobiše nas naši. Rani već ranjenog Nika Kostovića. Izdahnuo je kasnije u bolnici. Mišo Cicović, Bog dušu da mu prosti, teško ranjen u stomak. I on je kasnije izdahnuo. Koliko je poginulo u školi u Gođenjima ni sam ne znam. Mnogi su ranjeni pa poslije umrli. O tom se ne smije ni pričati. Razvalismo vrata i dođosmo do tenka.
Jovica Goreta je preživio rat. Poslije rata čisteći mine ostao je bez noge…”
Na ove srpske vojnike, ni na bilo koje druge, moj otac, tada nepunih 50 godina, brat od sedamnaest i ja tada od dvadeset i četiri nismo ispalili ni jedan metak – a na nas jesu hiljade granata. Da smo i htjeli nismo imali iz čega jer su Bošnjaci tog područja bili nenaoružani. Ovo što se sa kolonom srpske vojske dogodilo je bilo jedno čudo jer su Bošnjaci u ogromnoj većini imali jedino lovačko naoružanje. I tako će biti do kraja rata, do 1995. godine – uz to što su Bošnjaci Žepe od srpske vojske zarobili naoružanje i toga dana 04.06.92. a i kasnije u drugim bitkama.
Ni toga dana ni bilo kojeg dana kasnije tokom rata moj brat, otac i ja nismo učestvovali u borbama – kao što nisu ni hiljade Bošnjaka Podrinja koji će biti pobijeni bez ikakvog kriterija ili pitanja. Mojega brata, oca i mater su zlikovci hladnokrvno ubili jula 1995. godine. Nisu se tukle dvije vojske. Tukla se vojska, JNA i ta Srpska protiv naroda koja se pokušao odbraniti. Ako te neko upita za istoriju – tako mu reci
Preuzeto od : Hasan Nuhanović