Slatko od kupina
Pise: Suada Heljic
Ono što se prvo posluživalo gostima u vrijeme mog prijepoljskog odrastanja u mojoj i u drugim kućama bilo je “slatko” s čašom vode. Slatka su bila razna: od dunja, ruža đulbešećerki, šljiva, šumskih jagoda, kupina…čak i od lubenice, od onog čvrstog zelenog sloja…
Mislim da je tada svaka kuća u pričuvi imala barem po dvije – tri vrste… Najzahtjevnije je čini mi se bilo ono od šljiva: zrele, krupne šljive se gulile, drvenim štapićem čistile od košpica, potapale u krečnu vodu da zadrže oblik, ispirale, posušivale, pa ukuhavale sa šećerom i limunom.
Slatko je na kraju bilo zlatno žuto, a svaka šljiva u gustom sirupu okruglasta i cijela, ko dukat.
U pravljenje se ulagalo vrijeme, vještina i ljubav… Pa kad bi komšinica uzdahnula: – I ja juče pravila i baš sam se iskidala (tj. baš se nasjekirala!), šljive mi nekako potamnile… , ta “sjekiracija” ti nekako dođe kao razložna i smislena…
Slatko se služilo u originalnim posudicama ne većim od 4-5 centimetara u kojima su se jedva tiskale dvije šljive… Nemam pojma da li te posudice još postoje i da li se još tako služi…ja ih, valjda zbog trke u vlastitom životu u svojoj kući nikad nisam imala…a slatko sam napravila samo jednom, od kupina…
Ljeto devedeset prve… Mi na Slapu, na Drini… Kao da smo slutili da će nam to biti poslednje bezbrižno ljeto u životu… (ona poslijeratna ljeta nikad više neće imati taj ukus ni tu notu bezbrižnosti).
U Hrvatskoj već rat, sa radija i TV-a se sipa otrov… Nije dobro, znali smo…a ipak smo kao mantru ponavljali: ne može to kod nas, Bosna je to, granica bi išla preko kuća! Svjesno potiskujemo zebnju i trudimo se da iz tog ljeta iscijedimo zadnje kapi lakoće, ljepote i sreće.
Vikendicu na jezeru smo napravili godinu-dvije prije, da imamo nešto svoje, da se s djecom ne tovarimo svaki put njegovim roditeljima u Vrataru, desetak kilometara dalje… I da se s prijateljima možemo družiti, zezati i smijati, a da se ne ustručavamo njegovog babe, uvijek ozbiljnog i od svakog reda (“nisam ja za kakvu šalu i besposlicu” )…
Moj brat, arhitekt, napravio skicu na komadu papira, vikendicu pravili lokalci, prijatelji, ponajviše mobom… Išlo lako, mi se usput kupali, zezali, smijali besmislicama, uveče zajedno roštiljali.
Ja svako jutro preplivavala jezero…na drugoj strani bi pojela svježu krastavicu iz Mejrinog vrta pa doplivala natrag… Betonske ploče na terasi postavljao muž s prijateljem Čolom – koga je bilo briga što nisu baš u “vaser vagu”…
A tog ljeta, ‘91, sve rodilo…šljive, jabuke, orasi.. Sve se savijalo od roda (kažu, hoće to pred rat…
A rodilo i ove godine, da zlo ne čuje!)…
Kupine splele, krupne i sočne. Divlje kupine ustvari rode uvijek, Slap ih je prepun, ali ako je godina sušna, budu sitne i suhe, a ako je dobra, onda su krupne, modre, sočne i otkidaju se čim ih dotakneš…
Muž ih zvao “crne maline”. – Kupine, bolan (!) rekla bih, ku-pi-ne!
Za par sati s prijateljima nabrali pune dvije kante, valjda petnaestak kila! Jeli koliko smo mogli, smijali se ustima modrim od kupinovog soka…
A ja, prvi (i zadnji) put u životu napravila slatko. Ukuhavalo se u velikoj šerpi s crvenim tačkama, ja pažljivo skidala pjenu i pratila gustinu. Ispalo savršeno (da vidiš majko, bila bi zadovoljna…).
Po deseti put zahvatala slatko kašikom puštajući da kupine u gustom sirupu polako klize, sporo se otkidajući, zagledana u blistavu bordo boju…
– Baš je dobro ispalo!
-Jeste, kaže on, ali pusti više!
Napunila dvadesetak tegli i okrenute naopačke pažljivo poredala po polici. Ostale na vikendici…tada još nismo znali da će proći godine prije nego što se tamo vratimo…
Nadam se da su nekome dobro došle u godinama gladi i patnje koje su slijedile…
Na Slap smo se vratili par godina iza rata…
Od vikendice ostali samo zidovi obrasli u kupinovo trnje…i teške betonske ploče na terasi.
I pregršt uspomena…
Obnovili vikendicu, mada bez one ranije radosti…
E, kad bi se i duše mogle obnoviti…i kad bi se mogle vratiti ukradene godine…
