Mi smo tridesetog Jula krenuli preko Bature, Kupusne, Barica prema Lisini gdje su bile neke nezapaljene suvatarske kolibe.
U blizini Štedrovog Vrela usred šume nalazila se jedna oronula brvnara. Sklonili smo se od kiše u nju. Kiša je lila kao iz kabla i na više mjesta je prokišnjavalo. Dalje nismo mogli maći. Bili smo mokri do kože a i izmoreni od dugotrajnog nespavanja i borbi.
Ovdje smo dočekali trideset prvi Juli 1995.godine.
U ovom dijelu šumskog prostranstva nije bilo nikakvih ljudskih tragova. To nam je olakšavalo naš put.
Od sijena koje se nalazilo u blizini napravili smo loge i odmarali. Babo, Cane i Rešo su dobro poznavali ove krajeve jer su oni radeći za šumarstvo ovdje izvezli kubike i kubike razne građe na lagere.
Oni su imali skoro put u glavi.
Ispred nas je bilo nekih sedamdesetak kilometara nesigurne teritorije do Kladnja. Naša priroda nam je opet išla na ruku. Skoro cijeli prostor je bio pokriven krupnom šumom.
Imali smo i oružje i municije za dan dva borbe, ko zna. Bili smo odlučni da izađemo živi iz ovog džehenema.
Alaga Mujičić, “Izgubljeni dnevnik”, neobjavljena knjiga