Postoji jedan sto sa dvije klupe koji već godinama tiho priča svoju priču. Priču o sretnim vremenima, kada su prije dvadeset pet i više godina stariji sjedili okupljeni oko njega, a dječiji glasovi odzvanjali uz i niz ulicu. Oko tog stola čuli su se smijeh, šala i bezbrižno zadirkivanje. Ponekad bi se začuo i poneki prijekor upućen djeci kada bi prekršila neko nepisano pravilo ili napravila kakav veći belaj od gađanja džanarikama ili prskanja vodom.
Taj sto i te dvije klupe ispratile su mnoge. Neke u ljepše dijelove grada, neke u veće stanove, onu razigranu djecu u sretne brakove i porodične živote, a polako i one starije na njihov posljednji put, na neki bolji svijet.
I danas sto čuva uspomene na bezbrižnu mladost, na djecu koja su postala odrasli ljudi i sada stvaraju svoje porodice. Ponosno nosi u sebi sve one ljubavi, osmijehe, razgovore i prijateljstva. Ali isto tako, tiho tuguje za ljudima koje je ispratio zauvijek.
Bio je tu čika Hilmo. Ujutro bi otišao do pekare po vruć hljeb i novine, pa bi sjeo za sto i satima zbijao šale, podjednako sa starijima i sa djecom. Predveče bi, ruku pod ruku sa svojom Zumrom, krenuo u šetnju sve do Otoke.
Bio je i čika Avdo. Brinuo je da sve bude čisto i uredno, da trava u parku bude pokošena, da je sve na svom mjestu. Tek kada bi završio sve što je naumio, sjeo bi sa svojom Suadom na klupu i odmorio dušu.
Čika Drago živio je tiho i nenametljivo, ali ga je svako volio. Uvijek spreman pomoći, uvijek tu kada nekome zatreba. Znao bi sjesti sa Gerom i još kojim prijateljem na klupu ili u garažu, popiti pivo i pogledati utakmicu.
Teta Olga bi izašla polako, a kada bi djeca malo pretjerala, znala bi ih glasno opomenuti. Već sljedećeg trenutka sjedila bi pored Suade na klupi, kao da se ništa nije dogodilo.
Nedim je, kao i svaki pravi komšija, volio zadirkivati malu raju. Smijali su se i oni njemu, a on njima. Tako je bilo iz dana u dan.
A tu je bila i moja mama. Kada bi završila šetnju sa svojom Tidžom ili se vratila umorna iz samoposluge, sa cekerom punim namirnica u ruci, sjela bi za sto da predahne prije nego što savlada onih nekoliko stepenica do lifta. Poslušala bi koju priču, nasmijala se nekoj šali i sačekala svoga Saju da se vrati iz džamije. I ona je bila dio tog malog svijeta, baš kao i svi oni koji su godinama ostavljali svoje tragove oko tog stola.
Iz svakog stana neko bi naišao. Neko bi zastao samo na nekoliko minuta, neko bi sjeo na sat ili dva. Uvijek je bilo razgovora, uvijek je bilo života.
Danas su taj sto i te dvije klupe sve češće prazni. Tu i tamo još neko sjedne, ali smijeha je sve manje, a suza sve više. Nekada su se radovali svakom mom dolasku, a danas stoje nijemi. Kao da me dočekaju blagim klimanjem i šapatom: „Sve znamo.“
Vrijeme je, polako i neprimjetno, odnijelo mnoge ljude, mnoge šale i mnoge priče. Ali nije uspjelo odnijeti uspomene.
Sto i dvije klupe i dalje čekaju. Čekaju neke nove klince da ispišu svoje priče, da se ponovo začuje dječiji smijeh, da neko opet donese vruć hljeb iz pekare, da se odigra još jedna utakmica uz hladno pivo i da se život, makar na trenutak, vrati tamo gdje je nekada bio najljepši.
Jer neka mjesta nisu posebna zbog drveta od kojeg su napravljena. Posebna su zbog ljudi koji su na njima ostavili dio svog života. A ovaj sto i ove dvije klupe čuvaju čitavu jednu mladost, jedno komšiluk i jedno vrijeme koje se više nikada neće vratiti – ali će zauvijek živjeti u sjećanjima onih koji su ga zajedno stvarali.
