Rogatičani su, između ostalog, poznati po tome da su bili gurmani a naročito kada je u pitanju slatko. To nije teško dokazati ako se samo malo vratimo u prošlost, pročitamo koju priču iz starih vremena.
Spravljanje slatkisa nije bilo samo zenski posao , nego su se vrlo cesto u taj posao mijesali i muskarci, cak se moze reci sa uspjehom. Naravno, muskarci su ti koji su mogli i dobro pojesti, dok su zene ipak malo vise paznje polagale na svoju liniju. Nije bilo nikakvo cudo da pukne tepsija baklave na brzinu, mada se baklava pravi da malo duze potraje.
Ako ste pratili price iz starina na ovoj stranici onda ste mogli vidjeti da su se muskarci, odabrano drustvo, sastajali na meraji i pravili halvu. To nije bila neka obicna halva nego bas specijalitet. Naravno tu su prednjacili rahmetli Sejfulah efendija, rahmetli Sulejman efendia, rahmetli Avdibeg Holuclic …
U svakoj kuci se uvijek moglo naci nesto slatka za pojesti. Ako nista a ono bar slatko koje je obavezno servirano u posebnoj staklenoj posudici uz kahvu, naravno sa casom nase obicne lijepe vode sa cesme (kisela je tada bila luksuz i rijetkost).
U Bosnjackim porodicama su se pravila slatka jela za svaki dan (sto bi se moderno kazalo, desert) i ona su svakodnevno servirana na kraju jela kao sto je red.
Poseban “menu” je bio kada bi dosli nasi lijepi praznici, bajram, a uz ramazan se posebno davalo oduska i pravila su se nasa tradicionalne poslastice. Tu su pod broj jedan bile baklave, spravljane na vise nacina, hurmasice, ruzice, tulumbe, kadaif, lokume, razne vrste sutlija i citav asortiman raznovrsnih kompota.
Sve je ovo samo jedan od dokaza da su se Rogaticani volili zasladiti i to podobro. Za djecu su slatkise bile posebno atraktivne. U stara vremena bi stare nane uvijek nosale po koju kocku secera, zamotanu u rubac. Uvijek bi se naslo tu poneko dijete koje bi nane darivale secerom. Tada to bijase velika radost za djecu. Kasnije ce se dijeliti kolaci i slatkise kupljene u prodavnicama, marketima.
Za djecu su bile najinteresantnije slatkise one koje su se kupovale. Ne znam zasto, ali sam uvijek trcao da potrosim onu bijelu dvodinarku ili petodinarku u radnji kod Veljke. Kada bi se dobila zuta banka onda bi to bila prava gozba.
Inspiraciju za ovu pricu sam dobio na osnovu slika naseg Pixija, prve slasticarnice u Rogatici koju je drzao Ramadan sa porodicom. Naravno, sjecam se ja ali vrlo malo i Osmanage, koji bi po carsiji, sa drvenom kutijom hodao i prodavao secerke ali ovo je bila slasticarna sa izlogom, unutar sa stolovima i stolicama za sjedenje. Ne sjecam se vise Ramadanovog prezimena ali ce to sigurno neko dopuniti. Ta slasticarna je dugo godina veoma uspjesno radila, a kako i ne bi. Bila je jedina , bez konkurencije , a sa asortimanom koji je plijenio rogaticke poguzije. Izlog i teka su bile pune kolaca razno raznih vrsta. Nabrojacu samo neke po sjecanju. Baklave, tulumbe, sampite, krempite, bombice, hurmasice, tufahije, ruzice, rolati, torte …
Ih moglo bi se vazdan nabrajati. Tu su se mogle naruciti i torte za raznorazne porodicne svecanosti. Poslije dobrih kolaca se uvijek moralo zaliti, rijedje vodom , cesce hladnom limunadom, koja u sekundi podrosi casu, a najcesce bozom.
Eh sto je boza bila dobra, opisati se ne moze.
Sladoled je bio posebna atrakcija i pravio se u posebnoj masini koju cete imati prilike vidjeti na slici. U danasnjim modernim slasticarnicama sladoled biva donesen, spravljen u nekoj drugoj prostoriji. Kod Ramadana ste to mogli vidjeti odmah tu na pultu. Mjesalica masine bi kontinuirano radila a kada bi musterija zatrazila sladoled, Ramadan bi sklanjao poklopac i direktno pored mjesalice uzimao sladoled i stavljao u kornet. Tako nesto se rijetko moze vidjeti. Ramadanova slasticarnica je posebno profitirala u ljetne dane za vrijeme poznatih rogatickih korzoa. Narod bi se sjatio u carsiju a slasticarna je uvijek bila puno i vrlo cesto se cekalo na mjesto i vani. Ceif je bio sjesti i pojesti kolace, zaliti limunadom ili bozom. Nije bilo atraktivno da se zamota.
Sjecam se posebno Ramadanovih sinova Keme i Tahira. Oni su bili, cini mi se, godinu dana mladji od mene. Ma sjecam ih se i predobro jer sam im bas zavidio sto im je babo slasticar. Uvijek sam mislio kako je njima dvojici bilo sve to u izlogu na raspolaganju, dzaba, i kad su to god htjeli. A ne znam da li su se bas toliko zalagali. Obicno kad imas neceg previse, postane ti to neinteresantno.
Ova vrijedna porodica je otisla iz Rogatice, cini mi se ubrzo poslije saobracajne nesrece u kojoj je poginuo rahmetli Alaga Nalbantic. Alaga je bio u dobrim odnosima sa Ramadanom i mislim da su cak i medjusobno poslovali jer je Alaga imao krave i prodavao izmedju ostalog i mlijeko, a mlijeko je glavni sastojak vecine slatkisa. Ramadan je tada vozio a vecina nesreca u ta doba se smrtno zavrsavala po putnike. Valjda zbog tadasnjih vozila na koje se u pocetku nije ulagalo na sigurnost putnika.
Od tada prakticno Rogatica nije imala vise ozbiljnije slasticarnice. Poslije je neko drugi na tom istom mjestu drzao slasticarnicu ali ne i sa istim uspjehom. Jedan od Hadzibulica otvara kasnije “Slatko cose” na mjestu gdje ce se kasnije otvoriti kafic Toplik . Kolaci nisu bili losi a Rogaticani, odlaskom Ramadana kao da su izgubili apetit na slatko izvan kuce.
U kuci se jos uvijek dobro pojede. To vam govorim iz licnog iskustva.
Ramadan sa suprugom i radnikom u slasticarnici
Kemo i Tahir