Ljudske sudbine su nepredvidive. Priča o Zihniji Škaljiću, njegovom življenju u Rogatici u Tekiji, gradnju kuće i maštanju o budućnosti, preživljavanje paljenja kuće ’92 u kojoj se nalazio, gledanje kuće kako gori koju je sa suprugom godinama pravio, izlazak iz Rogatice, rat 92-95, pa ponovno pravljenje kuće i novi početak.. Uostalom pročitajte priču koja sama dovoljno govori….
Od Tekije do Orahovog Brijega
U naselju Tekija u Rogatici živio je Škaljić Zihnija sa svojom suprugom Mejrom i sa dvoje djece Edinom i Emirom, u kući svojih roditelja Jakuba a.r. i Šuhre a.r.. Zihnija je radio u nekoliko rogatičkih firmi ali je veliki dio svog radnog vremena proveo na rogatičkom taxi štandu radeći kao taksista, dok je Mejra cijeli svoj radni vijek provela radeći u rogatičkoj firmi «Jasna».
Odlućili su da grade svoju vlastitu kuću. U bašti kraj same ulice a pored rodne kuće, započeli su višegodišnju gradnju. Kuća je iz godine u godinu napredovala i supružnici su se nekoliko godina pred rat uselili u novu kuću, a u prizemlju kuće ostavljena je mogućnost poslovnog prostora, mislim da je Zihnija namjeravao otvoriti automehaničarsku radnju. Život je tekao svojim tokom, djeca su se školovala, mislilo se o budućnosti.
A onda je došla agresija na našu domovinu i na naš grad. Zihnijina porodica je izbjegla ratne strahote, odlaskom u Ulcinj gdje su proveli cijeli rat, a Zihnija je sa majkom Šuhrom a.r. ostao u Rogatici.
Napad na Tekiju ga je iznenadio kao i sve ostale stanovnike tog dijela Rogatice. Njega je napad na Tekiju, Gračanicu i Holuč zatekao u majčinoj kući. Munjevitom brzinom ušao je u svoju kuću i popeo se na tavan. Okolo je sve gorilo a četnici su upadali u kuće. Čuo je rahmetli majku koja je pomagala: Gdje mi je Zihnija?! Gdje mi je Zihnija?! Četnici su joj rekli da će ići u «kolektivni smještaj», u rogatički zloglasni logor.
Zihnija je sve to slušao sa tavana svoje nove kuće. Odjednom su četnici ušli u kuću, pucajući kratkim rafalima. Pretražili su sve sobe i nisu ga našli. Neko od njih je rekao: Šta je sa tavanom?! U tim momentima Zihniji su prolazilie slike djece Edina i Emira, žene Mejre, majke Šuhre i pomislio je da su mu to zadnji trenutci. Očekivao je svakog trenutka da se tavanski poklopac podigne i da na tavan uđu četnici i tu ga na licu mjesta ubiju.
Sa tim mislima miješali su se jauci i pomagnjavija Bošnjaka Rogatice, pucnji iz svih oružja i oruđa ali i odgorijevanje zapaljenih bošnjačkih kuća.
Ovo je kraj pomislio je Zihnija u sebi.
Sekundi su bili kao sati dugi, i interesantno je da u tako kratkim trenutcima čovjek može pregledati cijeli svoj film. Ređaju se slike porodice, familije, komšija, slike iz djetinjstva, škole, ženidbe, rađanja djece, slike svih radosnih i uspješnih trenutaka u životu čovjeka.
A onda u momentu kada je očekivao da se tavanski poklopac podigne i kada je očekivao svoj kraj začio je glomogasnu naredbu sa ulice: «Ajte više izlazite iz te kuće idemo dalje. Brže! Brže!
Čuo je četnike kako još nešto rade po kući, a onda je uslijedila eksplozija ručne bombe. Sageo se onako mahinalno, mada je ispod njega betonska ploča.
Hvala Bogu izašli su, pomislio je u sebi. Odoše dalje. Živ sam, ali šta mi je sa majkom više je nije čuo. I dalje se čula pucnjava, vriska po ulici.
Nakon par sekundi razmišljanja, dim je počeo da navire kroz tavanski poklopac.
Četnici su posuli benzinom kuću i bacili bombu koja je zapalila kuću. Bože moj šta ću sada, izgorijet ću živ u rođenoj kući. Nije bilo vremena za razmišljenje, moralo se brzo i munjevito reagovati, dok vatra nije zahvatila cijelu kuću.
Digao je brzo poklopac i skoćio u kuću. Vatra je već bila uhvatila sve prostorije i širila se munjevitom brzinom. Ono što je Zihnija bio pripremio na spratu i u prizemlju su dva bureta od 200 litara sa vodom u slučaju da mu zatrebaju da gasi kuću od nekog manjeg požara. Pošto je to bure bilo tu odmah pored njega smočio je glavu i prsa onako dokle je mogao pri ruci mu se našao i jedan peškir kojeg je zamočio u vodu i taj peškir omotao oko lica i tako otrčao kroz hodnik i niz stepenice.. Vatra je već uhvatila cijelu kuću i morao je istrčati napolje, ali kako će u ruke dušmanima.
Zihnija je imao sreću da su četnici krenuli naprijed i bili su 20-tak metara daleko od njega. U uglu svoje bašte iskopao je Zihnija jedan manji rov, koji je bio u žbunju, tako da se nije vidio niti sa jedne strane. Misloo je samo kako doći do njega. Nije imao puno vremena za razmišljanje, okrenuo se vidio da nema nikoga i u strahu pretrčao do njega. Onako u skoku je «uletio» u njega.
Da li me je neko vidio? Ako jeste gotov sam. U tim iščekivanjima čekao je šta će se dogoditi.
Prošlo je par minuta, prošlo je i desetak minuta niko nije prilazio rovu i tada je shvatio da ga niko nije vidio. Svi zvukovi su dopirali do njega i sve ih je čuo. Ali strah nije dao da izviruje i gleda napolje. Jedino što je vidio je kako njegova kuća odgorijeva, kuća koju su on i Mejra gradili godinama, kuća u kojoj su mislili ženiti sinove. Kuća koja se pravila godinama izgorila je tu pred njegovim očima za samo par sati.
Ali kroz glavu mu je iste sekunde prošla misao: Kuća je izgorla, majku su mi odveli ili ubili, porodica mi je na sigurnom, moram dalje i moram se boriti da preživim, a ako to uspijem biće opet kuća ako Bog da.
U tom rovu ležao je sve do akšama. Nije se smio nigdje pomaknuti, jer mu je kroz glavu prolazila misao da su oni još tu na ulici kraj njegove kuće i da samo čekaju da se on pojavi pa da ga ubiju.
Kada je počeo padati prvi mrak odlučio je Zihnija da polahko napušta ovo mjesto zločina. Ustao je prvo pažljivo i oprezno. Osmatrao je okolinu. Vidio je da su zločinci napustili mjesto zločina, ali oprez i strah su itekako prisutni.
Mrak je već pao i to je njegov saveznik. Preskočio je ogradu osnovne škole i polahko puzeći došao do mjesta gdje je bila nekada hajvanska pijaca. Morao je sada ustati i preskočiti ogradu, što je i uradio. Kada je preskoćio ponovo je legao i osmatrao uz i niz ulicu. Pogledao je prema mostu i ugledao siluetu tijela koje leži. Brzo je razmišljao, sama pomisao da je otvoren prostor prema Donjem polju i da vjerovatno postoje snajperisti koji drže most pod prismotrom su mu dali ideju da pređe rijeku Rakitnicu tu kraj hajvanske pijace i da izađe u ulicu gdje su živjele Gazije.
Što je i učinio. Pretrčao je ulicu i veoma brzo se našao na Titovoj, a onda kroz park izašao je na Topliku i kasnije došao u Podhrid. U Podhridu su ga dočekali naši sugrađani a on im je ispričao šta je on lično doživio i šta se desilo sa stanovništvom tog dijela Rogatice.
Tu noć veliki dio stanovništva Rogatice, bojeći se za vlastite živote i za živote svoje porodice, a očekujući slićne napade na svoje mahale, – napuštaju Rogaticu i odlaze na Karačiće, Vragolove, Goluboviće i ostala sela tog područja.
Orahov Brijeg juli 2005
Orahov Brijeg juli 2005
U tom zbijegu sam vidio Zihniju i to sve mi je ispričao. Zihnija je poslije par dana boravka u Karačićima sa jednom grupom otišao u Goražde, a poslije deblokiranja Goražda otišao je u Sarajevo, gdje se priključio ABiH na Dobrinji i tu je i dočekao kraj rata.
Nailazio je Zihnija, kasnije, u toku rata, na mnogo opsanosti i nedaća koje rat nosi sa sobom, ali napad na Tekiju i boravak na tavanu zapaljenje kuće neće nikada zaboraviti.
1996 godine uz pomoć UNHCR-a dolazi mu porodica i poslije 4 i po godine ponovo je sa svojima. Radosti i veselju nije bilo kraja.
E sada slijede oni problemi većine naših izbjeglica u dijelu Bosne što ga u Dejtonu prozvaše Federacija BiH. Uslijedo je povrat imovine i Zihnija je dobio nazad zidine svoje kuće.. U Sarajevu slijede deložacije mnogih naših familija i potucanje od podruma do podruma od stana do stana, od sobe do sobe …
Poslije par godina deložacija, Zihnija je prodao zidine zapaljene kuće i odlučio kupiti komad zemlje i početi ponovo iz početka. Od nule što bi naš narod rekao. Kupio je plac u naselju koji se zove Orahov brijeg, to je dio između Kobilje Glave i Hotonja.
Kupio je Zihnija i krenuo sa gradnjom. To je ovaj put teže nego u Rogatici, gdje je stanovao u babinoj kući i pravio svoju. U ovoj nezaposlenosti i besparici kakva vlada u BiH, a uz to biti i postanar i plaćati kiriju, su otežavajuće okolnosti i mnogo je teže u svakom slučaju nego što mu je to bilo u Rogatici.
Ali eto poslije 7-8 godina odricanja i napornog rada kuća je tu. Prizemlje je opremljeno, ozidan je prvi sprat, izlivena ploča. Krov, fasada i oprema prvog sprata će još pričekati, neka bolja vremena.
Sve što se do sada uradilo, uradio je Zihnija sa svojih deset prstiju zajedno sa svojim sinovima Emirom i Edinom. Sve sami i šalovali, i zidali, i maltali, i vodu razvodili sve sami, jedino im je struju uradio naš Rogatičanin sa Ćanovca Jusuf Krajina.
Orahov Brijeg juli 2009
Orahov Brijeg juli 2009
I tako Zihnija svoju Tekiju zamjeni sa Orahovim Brijegom uz nadu da će svoj smiraj naći u novoj još nedovršenoj kući, u kući koja se gradila sa ljubavlju, možda ne kao u Rogatici ali koja se gradila iz potrebe da se bude svoj na svome, pa makar i daleko od voljene Rogatice i Tekije i sa željom da se zlo koje se dogodilo i zlo koje je preživio više nikada i nikome ne ponove….