U Gođenjima su jabuke nekada bile dječije voće. Rijetko su uspjele dozreti. Danas nema djece, a jabuka ima u izobilju.
Nesretna i teška vremena. Sve se prebrzo mijenja. Sve ima svoju istoriju, svoje značenje.
Alija Lilić je bio moj prvi komšija. Oduševljavao me je dok je zasnivao porodicu. Pravio je kuću, sadio oko kuće raznovrsno voće. Sve je to radio sa ogromnim entuzijazmom i samo njemu svojstvenim oduševljenjem. Nazvali su ga “Munja”. To mu baš i odgovara.
Danas je Alija negdje u dalekom svijetu, a njegove jabuke zrače onu njegovu životnu radost i neiscrpnu energiju i želju za stvaranjem.
Alijina mati, Abidovica, je ostala kao što je i uvijek bila. Često kaže:
– Ne smije se dozvoliti da nafaka, koju nam je Bog podario, propada.
Sa neiscrpnom voljom sakuplja jabuke cijedi iz njih sok. Kratko dodaje:
– Nešto ću za sirće, a nešto za pekmez. I jedno i drugo može dugo stajati. Sve je to nečija nafaka. Neko će se tome obradovati.
Nagovaraju Abida da peče rakiju od jabuka. On se na to ljuti i dodaje:
– Neću ja to! Imam ja dovoljno šljiva i krušaka. Ni moji stari nisu pekli jabukovaču.
Volio je Abid nekada popiti. U ratu je svoj dio humanitarne pomoći dao za cigaretu. Dobro je ogladnio i onda odlučio: neće više ni piti rakiju, ni pušiti cigarete. I bio je dosljedan. Sada niti pije alkoholna pića, niti puši cigarete. U šali, kaže:
– Nisam nikad rekao da neću peći rakiju.
Često sam slušao Himzu kako galami na svoju kravu što jede jabuke:
– A, jesi prokleta! Pa zar nemaš dovoljno trave, nego letiš na jabuke!
Kada se izgalami na kravu, odbije je daleko niz Jasiča, onda se navrati kod mene, da mi natenane objasni, kako su današnja goveda prokleta.
Više je razloga što to Himzo čini. Jabuke nisu za mala, nego za ljude. A i opasno je, može se udaviti. Od silnih jabuka, nešto i obole krave, pa se mora zvati veterirar iz Pijeska. Valja i to platiti. Ipak, je glavni razlog, što Himzo čuva jabuke da ih nekom može pokloniti, da nekog obraduje.
Osim naših domaćih jabuka, ima Himzo i mladih. Dobio ih je kao humanitarnu pomoć. Posadio ih je u vrtu. U šali mi kaže:
– Ovo nije ko naša jabuke. Vidi kako je malehno a rađa. A lijepe su. Slatke.
Prisjeti se opet borbe sa kravom oko jabuka i dodaje:
– E, ove jabuke ne može jesti. U vrtu su zagrađene.
Hamdija, u Potkojnici, ima pravi botanički vrt. Nevjerovatno je koliko ima lijepog cvijeća i raznovrsnog povrća. Dok mi je to pokazivala, odvela me je i do ove jabuke:
– Pogledaj je kako je lijepa! Ko cvijet.
Lako se složiti sa Hamdijom. Jabuke su, usitinu, prekrasne.
Dok se Hamdija ponosi sa ljepotom vrtnih jabuka, Mehmed ima svoje mišljenje:
– Lijepe su jabuke, ali je meni ljepši pekmez.
Muradif je poznati kalemar. U svom životu je okalemio bezbroj voćaka, posebno jabuka.
Voli Muradif o voću i kalemljenju pričati. Sjeća se mnogih detalja iz ranijih vremena. Zna sve o našim jabukama.
– Ima i ovih novih jabuka. Donosi narod od svakle. Ja volim naše jabuke
Sa neskrivenim ponosom mi je pokazao jabuke ispod Hrida, koje je okalemio.
– Vidi, koliko ih ima na ovom malom prostoru. A, ima ih od Rijeke do Kula.
Zna Muradif istoriju svake jabuke. Zna bezbroj događaja vezanih za jabuke i drugo voće. Lijepo ga je slušati. Priča to lijepo, ubjedljivo i, nadasve, interesantno.
Uz ugodan razgovor, stigli smo i na Hrid do njegove kuće. I tu smo mogli razgovarati o jabukama. Sada je bio malo mekši prema ovim, humanitarnim jabukama.
Dok smo stajali kraj jabuke, objašnjavao mi je:
– Lijepe su i ove humanitarne jabuke. Posebno ih djeca vole. Valjda što su niske.
Zajko je poznati hroničar sela. Sve je kod njega vezano za neki događaj. Dok smo obilazili njegove jabuke, objašnjavao mi je:
– Ovo je bila velika jabuka. Slomio je snijeg kada je bila dženaza rahmetli Hrustemu.
Kod ovih jabuka je kroz šalu dodao:
– Ove nove jabuke nemaju ni lišća, samo plodovi.
Lijepo je i interesantno bilo obilaziti voćnjak sa Zajkom. Imao je za sve svoj šaljivi komentar:
– Ovim jabukama se, valjda, dopala zemlja i klima pa rađaju ko guba.
Nastavio je i dalje u šaljivom tonu:
– Dokopale se jabuke dobrih uslova, pa se boje da ih kuda ne premjestimo, pa nemilice rađaju.
Emir je ljut na jabuke. Nije htio o tome puno razgovarati:
– Ma, stradaše goveda zbog jabuka. Vole ih jesti, onda se razbole pa sam nekoliko puta zvao veterinara.
Mila voli svo voće, a posebno jabuke. Odvela me je kod jedne jabuke, pričala mi o njoj.
Dok mi je Mila pričala, Selman se udaljio. Kada je sa svojom pričom Mila prestala, zovnuo me Selman:
– Ma, kakve one jabuke. Vidiš kakve su blijede, malokrvene. Ovo su jabuke. Kako može biti jabuka, a da ne bude rumena.
Upitao sam Đulku za njenu jabuku. Očekivao sam da mi nešto interesantno ispriča. Ona mi kratko reče:
– Jabuka, ko jabuka. Hajmo mi popiti kahvu.
Ima Kadira dosta mladih i lijepih jabuka. Nije bila baš voljna o tome puno pričati.
Kada smo sjeli da popijemo sok, pokazala mi je jednu veliku jabuku, a onda započela priču:
– Ono je Merkina jabuka.
Ćutala je poduže, a onda nastavila:
– Mili Bože, gdje li je sada Merka? Koliko me je puta ponudila svojim jabukama …
Nastavila je Kadira priču iz nekih davnih, sretnih i drugačijih vremena.
Zatekao sam Uzeira i Sulju kako sa snahom Feridom cijede sok iz jabuka. Nije trebalo dugo, da Suljo započne priču:
– E, moj, adešu! Duša me zaboli kada vidim koliko jabuka u Gođenjima propada.
Pričao je Suljo kako peče pekmez i priprema sirće za cijelu porodicu i za mnoge prijatelje. Svako je imao ponešto interesantno da ispriča, da se nasmijemo, da se ponekog prisjetimo, da …
Ima Vezira dosta voća, pa i jabuka. Ipak, jedna jabuka ima posebno mjesto. Stajala je podugo ispod ove jabuke, a onda je tiho počela:
– Kada god poželim da da vidim Esmina i Husu, dođem ovdje i gledam u vrh jabuke.
Zastala je oborila glavu i nastavila poluglasno svoje kazivanje o sinu i mužu. Navirala su sjećanja. Širili su se duboki uzdasi. Niz Vezrine obraze su potekle suze.
Pod ovom jabukom Ziba ima sto. Tu najviše provodi vremena. Kad dođem kod nje, poslije uobičajenih, svakodnevnih razgovora, obično zaćuti. Potom krene priča o jabuci.
Pogleda Ziba u vrh gdje su najrumenije jabuke, a onda tiho počinje pričati:
– Ovu jabuku je kalemio moj Edo. Jabuka rađa svake godine …
Zibine riječi se gube u krošnji lijepe jabuke. Polahko priča Ziba, kao da želi da svaka njena riječ dopre do svakog ploda, do svakog lista.
(Izvor: godjenje.net)