Rogatica Home Page

Zepa, proljece 1995.godine.
Conginu smo kucu pretvorili u dom kulture. Nikad se narod ne raskida. Nikad nije zakljucana. Ne treba se najavljivati, ni kucati nije potrebno. Udjes, pogledas i ako ima mjesta sjednes a ako nema povijes sipke i nazad. Ja obicno provirim kroz prozor pa ako nema puno guzve svratim a ako ima, put pod noge. Danas ne bi guzve. Za stolom, gdje Congo obicno sjedi, on i hodja igraju karti a u drugom kraju Secan, Zulfo i Hadzija nesto politice.

Avgust 1992.Nocas sam spavao ko zaklan. Amir sinoc kad je mijenjao paprat promijenio i meni pa mi bilo ko u pravoj posteljini, a i pucnjava iz Dolina se u Lugovima ne cuje dobro. Samo mi je smetala ona neeksplodirana granata sto se zarila u zemlju i stoji, cini mi se da je i veca od naseg komandira Ibre.

Sjedim na jednoj ploci. Ni ziv ni mrtav, ni gladan ni sit, zao mi da umrem a i ne zivi mi se, neko neodredjeno stanje me zahvatilo, cas gledam u prazno, cas na valove pocnu navirati sjecanja. Gledam Godjenje, poslednji put gledam, kako umiru, kako postajemo proslost i dio istorije,kako se Zepska kotlina prazni.
Prvi je mrak, artiljerci koji su cijeli dan po svojim kartama odgonetali koju ce kucu i kojom granatom gadjati otisli na spavanje. Bolesni piromani upali u selo i poceli svoj bal vampira,poceli sa paljenjem kuca, imaju kazu neku specijalnu plasticnu masu, ubace je kroz prozor i ona se nakon izjesnog vremena sama zapali, ali koriste i benzin, veliko selo ko ce to popaliti, to je tezak posao, a placa se dobro. I gledam kad po nekoliko kuca pocne da gori, a onda cijelo selo i cumezi.